Maroons Dirty Mind Club

Dakle...long time no see. Ili bolje 'long time no blog'. Moram priznat da sam malo zahrđao. Ove sve novotarije tipa Fejsbuk (namjerno ga pišem 'po Vuku' jer je ta društvena mreža stvarno postala općenarodna) kao da je preuzeo prioritet nad blogom. Samo oni najuporniji su ostali vjerni ovom obliku izražavanja. Ja sam ga malo maćehinski zapostavio razmišljajući kako da iz bloga napravim vlog. Sve skupa me to kibernetički umrtvilo pa sam gotovo i zaboravio na sve. Ali dobro, ništa se u biti nije promjenilo. Da, prošlo je gotovo devet mjeseci. Porođajne muke mog novog početka. Ili nastavka nečeg dobrog. Barem za mene dobrog. Ideje o unaprjeđenju bloga će malo pričekat. Dobri stari blog je sasvim dovoljan zasada.

Što se sve izdogađalo od zadnjeg pisanog bloga ne može stati ni u sto postova i blogova. Niti bi zvučalo zanimljivo kronološki nabrajati sve to. Neka ostane u prošlosti, sve dobro i loše. Pamtim i učim.

Imao sam želju zapisati moja zapažanja o Fejsbuku, svemu dobrom i lošem što je donio i sve posljedice tog istog Fejsbuka. Pa evo nekoliko misli.

Prije svega treba razjasnit prvu glupost koju ugledam kad se logiram na Fejs (cool skraćenica za Fb) a to je taj famozni status. 'Što ti je na umu?' pita me svaki put. Prava prilika za napisat neku glupost koja će oduševit sve frendove. Rijetko će netko doista napisati istinu. Naprimjer, ja već neko vrijeme u statusu pišem 'sex i pivo'. A da, na Fejsu treba biti iskren. I ja jesam, koliko god to drugima zvučalo neobično ili čudno. Ako me pita što mi je na umu ja mu rečem. Bez beda.

Slijedeće što mi padne napamet kad gledam tu prokletu stranicu jest lista prijatelja. Ni sam ne znam koliko ih imam na listi. Tih 'prijatelja'. OK, neki mi stvarno i jesu prijatelji ali dajte promislite malo. U trenutku odlaska na drugi svijet prave prijatelje ćete moći nabrojiti na prste jedne ruke. Neki će reći 'nažalost', ali točnije bi bilo reći 'na sreću' jer ćete znati da su to ti prijatelji. A ne hrpa znanaca, poznanika ili ljudi koji svoj ego hrane dodavanjem frendova misleći da imaju bogat društveni život. Jebo to. Kad bi sad išao skraćivati listu na prave prijatelje ostalo bi ih možda desetak. Možda.

Aplikacije. O moj Bogo kako ste naporni kad mi to šaljete. Da, na početku sam ih i ja prihvaćao, rješavao kvizove, igrao razne glupave igrice... A čemu? Gubitak vremena. Moje jedine aplikacije su fotoalbum, video, zabilješke i kalendar rođendana. Koliko toliko korisne stvarčice. Ostalo sve na 'ignore'.

I da, za kraj fotografije. Eh, sve je to jako lijepo, kad se međusobno 'tagamo' pa komentiramo i prisjećamo. A nemamo pojma da bi jednog dana zbog tog mogli ostat bez posla. Kad nas šef na Fejsu vidi pjanog ko majku, s jednim kapkom spuštenim i rukama visoko u zraku. I naravno, s pivicom u ruci. Opasno, koliko god nevino izgledalo.

No, dobro. Da ne dramim ima Fejs i svojih prednosti. Pronalazak starih poznanika, kolega iz bivših škola, faksa itd. Ali prema ovom već spomenutom to je tek sitnica.

I nešto zanimljivo. Koliko god bili svjesni svih mana Fejsa opet ga velika većina nas ima. Fejs je (još uvijek) u modi, baš je fora. 'Pošaljem ti poruku' više se ne odnosi na SMS nego na Fejs. Eto, to vam sve govori.

Keep on bloggin' ljudi. Ako vas još uvijek ima koji to radite.

Čovjek dođe do dna, ne može sebi predočiti kakav je osjećaj 'biti dobro', samo leži na krevetu, gleda u strop, u neku točku koju je izmislio za sebe i svoje probleme. Najveća greška: misli da sve može sam riješiti. A ne vidi rješenje. Ne vidi izlaz. Jednostavno, prazan skup u glavi.

Razgovor. Nešto se prelomi. Čovjek skupi hrabrost, posluša dobru riječ, dobar savjet dragih ljudi kojima je i u takvim trenucima okružen. Kritičan trenutak: donijeti odluku. Natjerati onu točku da nestane, da se pretvori u nešto živo, nešto što će mu dat nadu.

Suočavanje sa samim sobom. Nezreo, ne razumije. Još treba puno učiti o životu. Prije svega, shvatiti da je koristan, da ga netko treba. Samo nek mu daju priliku. Zna da negdje u sebi ima ono nešto. Davno je to izgubio, ali zna da još uvijek postoji. Samo treba pronaći to.

Susreće razne ljude. Neznance kojima u trenucima njihove najveće životne borbe i patnje postaje najbolji prijatelj. Kako to sad, pa on ne zaslužuje to? Onda shvati, to su sve iste duše kao i on. Traže utjehu, snagu, prijatelja. Drugu priliku.

Mnoge je pozdravio. Dobre ljude, kojima zla kob nije dopustila da žive život kakav su htjeli. A on je bio tu kad su trebali prijatelja. Njemu su plakali, pričali o svom životu, još uvijek se nadali boljem...

A on? Što on radi? Počinje shvaćati. Život je samo jedan. Svi su ljudi prijatelji, samo se nisu upoznali. Ljudska riječ liječi i daje nadu. Treba se uzdati u sebe i ne gubiti nadu. Treba biti borac, usprkos svemu. Borac.

Druga šansa? Misli da je ne zaslužuje. Previše grešaka, nitko nema pravo gubiti vrijeme. I opet razgovor, znak ljubavi, nova prilika. Treba je ugrabiti, možda je posljednja. Ipak, sad barem zna o životu.

Počeo je oprezno. Ne zna koliko može, nakon svega. Polako se otvara prema svijetu oko sebe. Svijetu koji ga je čekao, uvijek bio tu za njega. Divni ljudi koji su čekali da ih upozna, da provede prijateljstvo s njima. Da bude ono što jest. Da pronađe ono što je izgubio. Da može reći: da, ja sam taj, prihvatite me ovakvog. Spreman sam.

I onda shvati. Čovječe, život je divan. Svi ti ljudi, sati provedeni u razgovorima o životu, smijeh, veselje... Sve je odjednom tu. I onda se nasmije kao onih dana kad je dobio prve Lego kockice. To je to. Konačno. Izgubljen i nađen.

Danas zna koliko vrijedi. I želi da drugi to znaju. Ponosan je. Želi postići sve. Zna da može. Prekasno? Ne. Druga šansa? Svakako. I uvijek.

Dok još uvijek skupljam misli vezane za nepromišljenost (zadnji dio trilogije odluka) na itinerar lamentiranja mi je naletila zanimljiva misao. Što vi uopće znate o meni?

Ok, otprilike znam neke od mojih fanova, od Mame Maroons, braće Maroons do nekih kolega, kolegica, dobrih prijatelja i prijateljica, slučajnih prolaznika. Većina vas me zna i pod pravim imenom, raznim nadimcima koje mi tako sočno davate, nekima sam još uvijek 'samo' maroons. Ali, malo tko me zna baš onako, u dušu.

Inače je nezahvalno pričati o sebi. Samoanalize su riskantne, jer te nekako učine ranjivim. Kopkanje po samome sebi, i za ne falit na internetu, nije 'oportuno'. Valjda nitko od nas ne voli bit ranjiv, da se sve o njemu zna.

Možda to i jest problem u ljudskoj komunikaciji. Ljudi dižu zidove. Visoke zidove. Zidove koji se čine neosvojivima. Barem onima koji nemaju hrabrosti da ih savladaju. Upitate li se ponekad što ili tko sruši zidove vaše ranjivosti?

Hm, meni je to iskrenost. Valjda zato rijetko i srušim zid, jer iskrenosti je sve manje. Ljudi ne prakticiraju iskrenost. Ne isplati se. A iskrenost...eh, koja predivna, Božja vrlina...znam, mnogima se ne sviđa kad su ljudi iskreni. Radije bi rekli "Laži mi..." nego "Budi iskren prema meni...".

A sve zbog toga što je iskrenost temeljena na istini. Kad smo iskreni prema nekom, onda govorimo što iskreno mislimo. Ne muljamo, ne petljamo...govorimo istinu. Iskreno.

Kaže se "trenutak iskrenosti". Ljudi cijene takve trenutke. Ja, naprimjer, 90% vremena u razgovoru s ljudima provedem zezajući se, ali kad shvatim da je razgovor naglo postao ozbiljan nastojim bit iskren. Uh, znam, nije lako, ali vjerujte mi, to vam je ko pečvork - kad jednom uhitite mot dalje ide bez problema.

Ma, ima tu još puno toga što bi trebalo reći, ali...ionako ovo sve na kraju pišem za sebe, da posložim misli u glavi.

Nitko mene stvarno ne pozna.

Arsene, užeži...

Ono sve što znaš o meni
to je stvarno tako malo
u dvje riječi sve bi stalo
kada pričala bi ti

Ono sve što znaš o meni
to i drugi ljudi znaju
što mi ruku samo daju
ili na pozdrav mahnu tek.

Ne znam dal' dan ce doći
kad ćemo sami ostati
kad ćemo dugo pričati
jedno drugom sav sav život svoj

Jer ono sve što znaš o meni
to je samo stara priča
ja sam jedan od mladića
koje viđaš svaki dan.

Ne znam dal' dan ce doći
kad ćemo sami ostati
kad ćemo dugo dugo pričati
jedno drugom sav
sav život svoj...

Jer ono sve što znaš o meni
to je samo stara priča
ja sam jedan od mladića
koje viđaš svaki dan.

Right said Arsen...

Nakon što smo prošli pitanje neznanja (iako tek ovlaš), na red dolazi ljudska osobina koju smo svi proživjeli mnogo puta u životu. Odmah da rečem, biti naivan jest biti čovjek. Naivnost nije greška, već pojava, kod nekih i stanje.

Naravno, logika razmišljanja nalaže da naivnost proizlazi prije svega iz neznanja. Poznato? Pisao sam o neznanju, a sad ću ga pokušat povezat sa drugom komponentom iz prvotne podjele (još moramo i nepromišljenost riješit).

Dakle, naivnost doista nastaje iz neznanja. Iako je stara uzrečica 'naivan kao francuska sobarica' ipak malo neumjesan za ovaj pokušaj objašnjenja, ona ipak ukazuje da je narod uvijek znao prepoznati naivnost.

Pojmovi se najbolje shvaćaju kroz primjere, pa po staroj dobroj navadi idemo vidjet kako se naivnost pokazuje i svom životnom obliku. Najbolje da krenemo od ljubavi, možda najvećem i najnepresušnijem izvoru naivnosti. Kad bolje promislim i ne treba nalaziti posebne primjere u ljubavi, jer ih toliko ima i toliko smo puta bili naivni u ljubavi da se pokrijemo po ušima kad se sjetimo tih dana.

'Volim te' je možda najjasniji signal naivnosti. Ljudi, to se vrlo lako ispljune iz usta kao 'dobar dan', ali tko od nas to zaista i misli. A mnogi 'padnu' na te dvije 'slatke riječi'. Da se mene pita, ja to ne bih volio čuti. Možda na samrtnoj postelji, kad su mi dani već odbrojani, kad više nema straha od ikakvog zajeba. A zajeb je ona bit naivnosti. Kad ispadnemo naivni često znamo reći: 'Jebiga, zajebo sam se...' A onda kukaj majci.

Neznanje u toj cijeloj 'naivnoj' priči ima značaj u tome što je ono pozadina svega mišljenog, izgovorenog, učinjenog. 'Jebiga, zajebo sam se, nisam znao...' Rupa koja ostaje u naivnosti je neznanje, ta prokletinja životnog iskustva koja će nas pratit dok god smo živi.

Možemo li izlječiti naivnost? Možda, ako učimo iz svojih grešaka. Mnogo ljudi je višestruko naivno (tu mislim i u jednoj i u više paralelnih situacija). Težak život. Stvara nesigurnost, slama samopouzdanje, na kraju i samopoštovanje. Netko vas uvijek 'prevesla', 'preveze žednog preko vode', zovite to kako hoćete. ?jebiga, zajebo sam se, nisam znao, neću više...'

Hoćete, hoćete, a nećete ni biti svjesni kad i koliko naivni ste bili. Ali to vas ne spriječava da dignete glavu, gledate naprijed i smjelo koračate.

Koliko god naivni bili...

Keep on rockin'!!!

Evo, malo ću prekinut temu o dobrim odlukama kako bi se osvrnuo na događaj iz našeg bližeg susjedstva, koji, na neki način ima veze s temom.

Prekjučer su Albanci s Kosova proglasili neovisnost i time donijeli novost u svjetskoj politici. Naime, budući sam rođen 1981. godine prilično se mogu sjetiti nekih događaja koja su mi ostala u sjećanju. Ili sam ih doživio ili čitao o njima ili negdje nešto čuo o tome.

Prvo, treba definirati o kome se tu ustvari radi. Za vrijeme bivše SFRJ zvali su se Albancima. Obitavali su na području kosova i Metohije, ilitiga skraćeno Kosmeta. Koliko se sjećam tada su bili nacionalna manjina. Zbog svoje natalitetne ekspanzije njihov broj se znatno povećao, pa je pokojni Tito Kosovo proglasio autonomnom pokrajinom. Dakle, nisu bili republika kao Hrvatska, Slovenija, Srbija, BiH, Crna Gora i Makedonija, već su zajedno s Vojvodinom (zbog Mađara) dobili veće ovlasti u lokalnoj samoupravi.

Nakon Titove smrti prvi problemi nastali su upravo na Kosovu. Zvali su je 'jogurt revolucija', prosvjedi albanskih studenata, pojačani štrajkom rudara u Trepči, s glavnim uzvikom 'Kosovo republjika'. Zanimljivo je kako je taj štrajk glađu osmišljen. Domišljati rudari, poznavajući svaki pedalj rudnika tobože štrajkajući glađu izmjenjivali su se kroz sporedne ulaze, tako da ih je uvijek bilo mnogo, a svi su bili dobro uhranjeni. Zakon.

Studentski prosvjedi su prekinuti intervencijom milicije, a nekoliko godina poslije, na Kosovom polju, Gazimestanu, Srbi su slavili 600 godina od poraza (?!) od Osmanlija. Navodno pred milijun ljudi Slobo je najavio ono što se idućih desetak godina događalo na prostoru bivše Juge.

Nakon rata sa gotovo svim bivšim sunarodima Srbi su se 1999. okrenuli protiv Albanaca na Kosovu. Intervenirao je NATO, 'belosvetske avetinje', i doveo stanje koliko-toliko u red. UCK, oslobodilačka vojska Kosova zauzela je velik dio zemlje i počelo je razdoblje stvaranja nove države.

Proglašenje nezavisnosti proizvelo je različite reakcije. Očekivano, majčica Rusija je na strani Srbije, ali su i Španjolska (zbog Baskije) i Cipar (zbog turskog dijela otoka) također odlučile ne priznati novu državu.

Nezavisnost Kosova sigurno je presedan u međunarodnom pravu i čini se kao Pandorina kutija. Republika Srpska, Baskija, Škotska, Turski Cipar, Abhazija, Osetija i mnoge druge zemlje sada bi mogle ići istim smjerom. Možda i Katalonija.

Treba čestitati Albancima na Kosovu (sada su Kosovari) na svojoj državi, ali pitanje je što će se u budućnosti događati. Mislim da je sve to skupa odigrano prilično nepromišljeno. Ostaje za vidjeti kako će se u budućnosti mijenjati granice na karti Europe i svijeta. A dotad...

Keep on bloggin'!!!